Superego
Superego sačinjava veliki dio našeg nesvjesnog. To je dio nas koji nas čini da se prilagođavamo određenim pravilima, koji nas tjera da "se ponašamo". Sudi nas, kritizira, i čini da se osjećamo loše kad se dogodi nešto "krivo". On je ono što nas čini da se osjećamo krivima i posramljenima. On je naš "unutrašnji kritičar" ili "unutrašnji sudac".
Naš superego nam govori stvari kao što je da ne bismo trebali razbijati stvari, ne biti nepristojni prema ljudima, i reći "molim". Govori nam koji načini sjedenja, hodanja i govorenja nisu prikladni. Kaže nam da ne budemo lijeni, da budemo kooperativni i da trebamo napraviti ono što nam je rečeno.
On nas sudi za slijeđenje ili ne slijeđenje pravila. Osim što nas čini da se osjećamo krivima i posramljenima, čini nas da se osjećamo glupima, idiotskima, budalastima, tupima, kratkovidnima i gubitnicima. To jest, ukoliko te bolne osjećaje ne potisnemo.
Iako superego ima na umu naš najbolji interes, on nije prijateljski lik.
Mi obično jedva primijetimo da nas superego kontrolira. Jednostavno "znamo" da ne trebamo uraditi određene stvari, i povučemo se od njih, ili jednstavno znamo da "moramo" uraditi stvari. Većina toga je, u stvari, nesvjesna.
Izgradnja superega
Većina superega je izgrađena tijekom našeg odgoja. Naši roditelji su nas učili što je pravo i krivo, što bismo trebali i što ne bismo trebali činiti, što je normalno i što nije. Da bi nas se navelo da prihvatimo ta pravila, bili smo prisiljavani na razne suptilne i ne baš suptilne načine, kao putem kazne, posramljivanja, ili degradiranja zbog činjenja nečega krivog. To je ono što se oblikuje u superego.
Nisu nas samo naši roditelji, već zapravo mnogi drugi ljudi u našem ranom okruženju također, potlačivali da se držimo određenih pravila. Odrasli na pozicijama autoriteta, kao i druga djeca. I ljudi nas i dalje tlače kad smo odrasli, kada djeluju sa svojim superegoima na nas, kao što mi djelujemo na njih.
Superego je nešto kao zbroj svih ljudi koji su nas u prošlosti pokušali natjerati da se ponašamo prema određenim pravilima.
Potreba za superegom
Djeca nisu previše sposobna da sama vide posljedice svojih djela. Mora ih se naučiti da se drže određenih pravila, inače oni ili drugi mogu biti ozlijeđeni ili još gore, i stvari se mogu oštetiti ili krenuti krivim tokom. Mora ih se poučiti da preuzmu odgovornost.
Stoga, neizbježno je i od koristi, da djeca razviju superego. Postoji potreba da on bude vodič u životima ljudi.
Kad superego radi protiv nas
Ponekad se osjećamo kao da smo krivi za nešto, a zapravo ništa lošega nismo učinili. Možemo osjećati krivnju zbog lijenosti, a zapravo nema posla kojeg bi trebalo uraditi. Možemo se osjećati glupima zbog toga što ne znamo nešto napraviti, iako zapravo nikada nismo imali prilike to naučiti. Poznato je da se djeca osjećaju iracionalno krivima zbog smrti rođaka, ili roditelja koji se razvode.
Ponekad moramo biti odriješiti, na primjer kad nam se prodavači ili teletrgovci nameću ili se manipulativno prema nama odnose. Ali, ako se čine ljubaznima, u što obično ulažu veliki trud, mi nismo skloni biti odriješiti, jer nas naši superego-i spriječavaju da budemo nepristojni.
Superego nije posebno precizan. Može nam govoriti da ne radimo određene stvari onda kada objektivno nema ničeg lošeg u činjenju tih stvari. Tako, to je aspekt nas koji nas može ograničiti više nego što je nužno.